Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
Državni arhiv u Rijeci
Dva Cara
Jedna Čaša
Čaša koja muzej znači
Prve vijesti o čaši koja će označiti početak muzejske djelatnosti u Rijeci saznajemo iz La Bilancie 13. travnja 1875. godine. Gradske vlasti izvještavaju da im je jedna stara riječka obitelj predstavila čašu iz koje je pio Josip II. prigodom svog boravka u Rijeci prije točno sto godina te da je namjeravaju pokloniti njegovom nasljedniku, caru Franji Josipu I.
Gradske vlasti predlažu da se za tu prigodu izradi lijepi postament, a da se do careva dolaska čaša izloži u izlogu nekog dućana. Car je došao i otišao; ali čaša je ostala u Rijeci. Naime, Nj. V. Franjo Josip I. poklonio je čašu gradu kako bi se čuvala u muzeju koji će biti stvoren u budućnosti, a darovatelju Francescu Saveriu Descovichu isplatio je iznos od 100 franaka. Kako je i onda bilo nevjernih Toma, kraljevski dar je popraćen povijesnom bilješkom (ili legendom) koju je priložio bivši vlasnik i koja kaže da je 13. svibnja 1775. austrijski car Josip II. svojom prisutnošću počastio dom starog i hrabrog genarala Nicolòa de Lumage de Millekrona, čije su rane rječito govorile o njegovim zaslugama vladajućoj kući. General je umro 1798. godine i ostavio dragocjenu uspomenu svom nećaku i nasljedniku Francescu de Lumagi de Millekronu, a 1819. godine povijesnu čašu preuzima njegova nećakinja Catherina udovica Tomicich, rođena de Wagatay. Nakon njezine smrti 1844. godine čaša je došla u posjed njezine kćeri Giovanne Tomicich-Descovich, a od 1861. Francesca Saverija Descovicha, dok detalje o njezinu porijeklu i sudbini donosi La Bilancia 11. lipnja 1875. I tako su dugotrajne rasprave o osnutku muzeja okončane i krenulo se u njegovo ubrzano osnivanje. Godine 1893. Rijeka konačno dobiva svoj muzej – Museo civico.
Mnogo godina kasnije, na temeljima i fundusu gradskog muzeja – Musea civica – objedinjenog s fundusom muzeja koji je djelovao s druge strane Rječine, na Sušaku, ustanovljen je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka sa sjedištem u nekadašnjoj guvernerovoj palači. U bogatom fundusu našega muzeja čuva se i carska spomen-čaša – temelj muzejske djelatnosti u Rijeci, ali i uspomena na habsburške careve.
Prosvijećeni apsolutizam
Europsko 18. stoljeće obilježio je prosvijećeni apsolutizam. Vladari uglavnom ignoriraju staleške, plemićke sabore i Crkvu te samostalno upravljaju državama. Reforme koje se provode usmjerene su k poboljšanju poljoprivredne i manufakturne proizvodnje te trgovine. Vezano uz to jest i ulaganje u izgradnju cesta te prekomorsku trgovinu, osobito s „novim“ svijetom i prekomorskim kolonijama.
Nakon što je car Karlo VI. Habsburški 1717. proglasio slobodu plovidbe Jadranskim morem te time prekinuo stoljetnu dominaciju Mletačke Republike omogućen je razvoj habsburških jadranskih luka, prije svega Trsta i Rijeke. Car je po sklapanju mira s Osmanskim carstvom 1718. sklopio i trgovački sporazum sa sultanom, što je rezultiralo doseljavanjem sultanovih pravoslavnih podanika na habsburški teritorij radi održavanja trgovačkih veza.
Kako bi se luke doista razvile i trgovina živnula, bilo je potrebno izgraditi ceste koje povezuju more s unutrašnjošću. Na poticaj cara Karla VI. 1726. gradi se najprije Karolina, koja povezuje Karlovac s Bakrom i Rijekom, a zatim, na poticaj cara Josipa II., 1775. započinje gradnja Jozefine, koja povezuje Karlovac sa Senjom.
Luke su bile od vitalne važnosti za razvoj trgovine, a time i za povećanje državnih prihoda porezima. I Trst i Rijeka imaju status slobodne carinske zone s određenim povlasticama za trgovce. Te su mjere trebale dodatno privući doseljenike u ove gradove.
Carica Marija Terezija u duhu prosvijećenog apsolutizma provodi značajne reforme u području prava, školstva (koje odvaja od crkve) te poreznim i carinskim obavezama. I ona i njezin suvladar i nasljednik Josip II. državu gledaju kao jedinstven teritorij s centraliziranom upravom, a Josip II. ide toliko daleko da uvodi i njemački kao službeni jezik Carevine. Također ukida samostane koji se ne bave dobrotvornim i odgojnim radom, oslobađa kmetove njihovih obaveza prema plemićima i daje im pravo da se sele i školuju svoju djecu. Možda je najznačajniji njegov edikt o vjerskoj toleranciji. Josipove reforme bile su ispred njegovog vremena i neshvaćene, tako da je neke povukao sâm pred kraj vladavine, a neke su ukinute po njegovoj smrti.
Habsburgovci i Rijeka u 18. stoljeću
Zahvaljujući promjenama u širem geopolitičkom kontekstu grad Rijeka polako se budi i započinje svoj razvoj. Već 1719. car Karlo VI. Rijeku i Trst proglašava slobodnim lukama s namjerom razvoja trgovine i privlačenja stranih trgovaca, a daljnji razvoj grada omogućilo je cestovno povezivanje sa zaleđem. Uz trgovinu postepeno se razvija i manufakturna proizvodnja, dok je prekomorska trgovina zahtijevala i gradnju većih brodova i ozbiljniju brodogradnju. U vrijeme Marije Terezije, točnije 1750. godine, zahvaljujući carskim privilegijama otvara se Rafinerija šećera, prvo industrijsko postrojenje u Rijeci s nekoliko stotina zaposlenika.
Početkom 18. stoljeća Rijeka je gradić s oko 3500 stanovnika, a sedamdesetih godina tog stoljeća bilo ih je preko 5000. Usporedbe radi, Trst, koji se razvija na istim osnovama carskih privilegija, u istom razdoblju prerasta u grad s 20.000 stanovnika. Kako bi utvrdila kako potaknuti razvoj Rijeke, carica šalje sina Josipa 1775. na proputovanje Primorjem. Josip je nezadovoljan viđenim jer bez obzira na privilegije i pomoći koje grad uživa nema značajnog pomaka. Osim rafinerije šećera i ponekog trgovca grad je bio prilično mrtav i siromašan. Svega dvadeset volova služilo je za transport robe po Karolini, koja je uglavnom slabo korištena.
Nakon ovog putovanja Josip II. predlaže ukidanje trgovačke provincije za Trst i Rijeku i njenu podjelu tako da Trst postane izlazna luka za austrijske, a Rijeka za hrvatsko-ugarske zemlje. Pojas od Senja do Karlobaga predlaže pripojiti Vojnoj granici. Konačno, 1776. carica Marija Terezija odlučuje da se Rijeka s pripadajućim teritorijem pripoji Kraljevini Hrvatskoj. Grad zadržava svoju samoupravu na osnovu statuta, a pod nadzorom je Hrvatskog kraljevskog vijeća umjesto dotadašnje vlade Unutrašnje Austrije u Grazu.
Zajedno s nekadašnjim zrinsko-frankopanskim posjedima područje Rijeke uklopljeno je u Severinsku županiju, koja se prostirala od Kupe do mora. Zbog posebnog gospodarskog interesa, osobito razvoja luke i trgovine za ugarski dio Carstva, područje od Rijeke do Kraljevice objedinjeno je u Riječki gubernij, kojim upravlja guverner biran među ugarskim plemstvom. On je ujedno i kapetan Rijeke, kapetan Bakra i župan Severinske županije, što mu daje velike ovlasti, ali sa zadatkom razvoja ovog područja. Rijeka konačno postaje važno središte šireg područja, a njena autonomija dodatno je potvrđena carskim reskriptom iz 1779. u kojem se potvrđuje njen poseban status kao izdvojenog tijela – corpus separatum –unutar Zemalja krune sv. Stjepana.
Josip II. Habsburg-Lothringen
Rodio se 13. ožujka 1741., kada je njegova majka Marija Terezija već godinu dana vladala Habsburškom Monarhijom i vodila rat protiv pruskog cara Fridriha II., koji joj je osporavao pravo na prijestolje jer je žena. Kako bi učvrstila poziciju, suprug Franjo Stjepan Lothringen postaje joj suvladar, a po njegovoj smrti 1765. tu funkciju preuzima sin Josip. S obzirom na okolnosti Josip već u sedmoj godini započinje vojnu obuku.
Otac je imao velik utjecaj na njega te mu je prenio i ideje prosvjetiteljstva i racionalizma. Smatralo se da samo obrazovan i prosvijećen vladar može dobro upravljati državom. Već kao dvadesetogodišnjak Josip majci predlaže reforme koje su bile usmjerene prema smanjenju plemićkih povlastica i jačanju gospodarstva kroz poticanje trgovine.
Međutim, zbog velike razlike u karakteru, kao i generacijskog raskoraka, Carica uglavnom nije prihvaćala njegove prijedloge, zbog čega je Josip radije putovao kako bi iz prve ruke upoznao svoje zemlje i podanike, a i susjedne države. Htio se sam uvjeriti u političko, gospodarsko i vojno stanje kako bi mogao poduzimati mjere i reforme. U putovanjima je nalazio utjehu nakon smrti prve supruge, Izabele od Parme, te izbjegavao svađe s majkom oko ponovne ženidbe.
U osobnom životu preferirao je vojnički asketizam i skromnost; bio je jednostavan i pristupačan čovjek. Pred polazak na put odaslao bi ovakve upute:
Budući da namjeravam poduzeti neka putovanja ovog ljeta, a moj glavni cilj je stjecanje vojnog i političkog znanja, ali ne na teret cijele zemlje, ni u troškovima, ni u iskazivanju počasti (…) najstrože naređujem da se tijekom mog putovanja ne primaju nikakva javna iskazivanja časti, izrazi ili pozdravi građana ili magistrata, već ću vrlo rado saslušati pojedince koji trebaju razgovarati sa mnom (…) i želim ih upoznati u njihovom prirodnom stanju.
Josip II. najčešće putuje u pratnji jednog časnika, sluge, dvoje službenika, jednim do dva kuhara i liječnikom. Put je uvijek bio pomno isplaniran kako bi znali gdje će odmoriti konje i noćiti. Odsjedali su u gostionicama ili kod vojnih časnika, tek ponekad kod plemića. Svake večeri diktirao je jednom od službenika putni dnevnik u kojem je kratko i objektivno odražavao svoje dojmove te se vrlo kritički osvrtao na ljude i institucije.
Godine 1775. putovao je preko Slavonije i Hrvatske do Rijeke i Trsta te dalje prema Firenci.
Josip II. u Rijeci 1775.
Više informacija o putovanju Josipa II. po hrvatskim krajevima 1775. godine, a tako i njegovom posjetu Rijeci, saznajemo iz dnevnika koji je svakodnevno vodio. Na put je krenuo 18. travnja 1775. iz Beča preko Šoprona, Bjelovara, Ivanića, Zagreba, Siska, Dubice, Dvora, Gline, Karlovca, Klokoča, Slunja, Modruša, Otočca, Korenice, Udbine, Zrmanje, Gračaca, Gospića, Karlobaga, Senja, Novoga, Kraljevice i Bakra do Rijeke, a potom Trsta i Venecije do – prema Marcherouti dnevnika – Bologne i Firence. Putovanje je završio 30. svibnja u Laxenburgu. Tijekom putovanja od 35 dana Josip je, većinom na konju i po prilično lošim putovima, prevaljivao dnevno 50 – 60 km, ili ukupno oko 2000 km. Od Karlobaga do Senja putovao je falkušom. Prema njegovom zapisu to je bio jedrenjak s 18 vesala i 3 jedra. U pratnji mu je bio još jedan jedrenjak sa 16 vesala te 3 druga jedrenjaka i vojna broda. Od Senja do Novoga išao je kopnom preko Ledenica, strmim i lošim putem.
U Rijeku je doplovio 13. svibnja 1775. iz Novoga, usput obišavši Kraljevicu, Bakarac i Bakar. Za riječku luku, tada u kanalu koji je oblikovala Rječina, kaže da je sigurna i dobra, ali kako nije očišćena u nju mogu pristati samo manji brodovi. U Rijeku je stigao inkognito, ali nimalo tajno. Prema priči prepoznao ga je stražar koji je bio prisutan kada je Josip podno Modruša pao s konja te proširio glas. Prvog dana Josip II. obišao je Rafineriju šećera, lazaret i skladišta te tvornice sapuna, rosolija i kože u vlasništvu baruna Marottija. Navečer je posjetio generala Siscovicsa, prošetao uz Rječinu i prenoćio u jednoj gostionici. Prije počinka izdiktirao je svoj dnevnik te pismo za pukovnika Apremonta i Karlovački generalat. Iduće jutro odaslao je pismo za Beč, a potom otišao na misu u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ondje su mu pripremili svečano mjesto, ali kako je on na svojim putovanjima izbjegavao carske počasti i ceremonije sjeo je s dvojicom generala među vjernike. Nakon mise ostavio je župniku 100 mađarskih cekina (zlatnika) da se podijeli sirotinji. Potom je primio brojne ljude u audijenciju, posjetio je operu buffu u starom, drvenom Gerlitzijevu kazalištu, izdiktirao svoj dnevnik i otišao na počinak. Rijeku je napustio ujutro 15. svibnja te preko Lipe krenuo prema Trstu.
Rađanje suvremenih nacija i ostarjelo Carstvo
Val revolucija koji je zahvatio Europu 1848. označio je početak umiranja ostarjelih feudalnih monarhija i začetak nacionalnih država, što je naposljetku rezultiralo i velikim ratom svjetskih razmjera 1914. Ovakvo je ozračje obilježilo vladavinu Franje Josipa I., koji je vladao jednom od najvećih i najsloženijih europskih država toga doba.
Habsburško ili Austrijsko Carstvo prostiralo se od Češke, austrijskih pokrajina i sjevernog dijela Apeninskog poluotoka preko slovenskih i hrvatskih zemalja do Mađarske, Transilvanije, Bukovine i Galicije, a naposljetku mu je 1878. pripojen i teritorij Bosne i Hercegovine. Ovdje su živjeli mnogi narodi, različitih religija, kultura, jezika i običaja te na različitom stupnju gospodarske razvijenosti. Pokreti koji su bili povezani sa zahtjevima za objedinjavanje nacionalnih teritorija nužno su dovodili do međusobnih sukoba jer nije bilo jednostavno odrediti njihove granice. U tako velikoj državi ljudi su se selili i miješali, a u takvom društvu nacionalni ključ nije bio primjenjiv, osobito kad su zahtjevi za prava određenog naroda prešli u nacionalističku isključivost. Vladar je bio tu da sve pomiruje, čini kompromise i drži na okupu.
Jedan od najvećih kompromisa koji čini Franjo Josip I. jest podjela carstva na austrijski i mađarski dio 1867. godine te stvaranje dvojne monarhije. Osim zajedničkog vladara, koji u pojedinim dijelovima države ima status cara, a u drugima izbornog kralja, zajednička im je vanjska politika, trgovina i vojska. Teritorijalno, granica između austrijskog i ugarskog dijela slijedila je tok rijeke Leithe (izgovor: Lajta), pa se austrijski dio zvao Cislajtanija, a ugarski Translajtanija. Ovakvom su podjelom mnogobrojni slavenski narodi carevine nezadovoljni, osobito kad su se našli pod pritiskom mađarskog nacionalizma.
Ova ogromna država u drugoj polovici 19. stoljeća doživljava gospodarski rast, koji se temelji na industrijskoj proizvodnji, prometnom povezivanju i gradnji željezničkih mreža te poljoprivredi, čiji su se proizvodi izvozili. Usprkos tome, socijalna i zdravstvena politika bila je zanemariva kao i ulaganja u vojni sustav bez obzira na mnogobrojne ratove i stalne ratne prijetnje. Austro-ugarska se raspala 1918. po završetku Prvog svjetskog rata.
Franjo Josip I. Habsburg-Lothringen
Rođen je 18. kolovoza 1830., na veliku sreću djeda, tadašnjeg austrijskog cara Franje I., koji je u njemu vidio nasljednika habsburške dinastije. Čak je i ime Josip dobio po prastricu, caru Josipu II., prosvjetitelju i reformatoru. Velik utjecaj na njega imala je majka Sofija, bavarska princeza, koja mu je duboko usadila osjećaj za katoličanstvo. Vojnom je obukom stekao disciplinu i marljivost, ali je obuku naprasno morao prekinuti tijekom revolucije 1848. radi preuzimanja prijestolja nakon abdikacije strica cara Ferdinanda I.
Suvremenici ga opisuju kao podložnog utjecajima savjetnika i ministara, ali i iznenađujuće dobrostivog i milostivog. O tome govori i izjava njegova oca Franje Karla:
Naš Car nema prijatelja jer njegove osobne osobine to ne dopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta koja se brinula o ozbiljnim stvarima.
Voljena supruga Elizabeta – Sisi, bavarska princeza i prva rođakinja – nije podnosila život na dvoru, pa je bijeg našla u raznim putovanjima, dok ga nije posve napustila. Svjestan da je vladar velikog carstva s puno naroda, Franjo Josip govorio je nekoliko jezika te nastojao putovati po službenoj dužnosti.
Vojna obuka donijela mu je i izuzetnu samokontrolu, koju je pokazao prilikom samoubojstva jedinog sina i prijestolonasljednika Rudolfa. Život Franje Josipa obilježen je tragedijama. Dok je jednom bio u šetnji Bečom, nedugo po preuzimanju prijestolja, nožem ga je napao mađarski nacionalist te ranio, a ono što ga je spasilo bio je čvrsti, uzdignuti ovratnik uniforme koju je najčešće nosio. U sličnom napadu 1898. nožem talijanskog anarhista ubijena je carica Elizabeta. Njegov brat Maksimilijan ubijen je u Meksiku nakon neuspješnog pokušaja uspostave carstva, a najtragičnije posljedice imalo je ubojstvo nećaka i prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, kojeg su u Sarajevu 1914. ubili srpski nacionalisti, što je rezultiralo ratnim sukobom svjetskih razmjera.
Franjo Josip I. umro je 1916. godine tijekom rata koji je neuspješno pokušao izbjeći, zadržavši se na prijestolju skoro 70 godina.
Rijeka u vrijeme Franje Josipa I.
Kao što je u buri građanske revolucije 1848. Franjo Josip I. preuzeo carsko prijestolje, tako je te iste godine Josip Bunjevac kao ovlaštenik hrvatskog bana Josipa Jelačića preuzeo upravu nad Riječkim gubernijem. Hrvatska uprava u Rijeci zadržala se sve do nagodbe s Mađarima 1868. U tekstu nagodbe u članku 66. izvorno se napominje to da se u vezi s riječkim pitanjem strane nisu uspjele nagoditi. Međutim, na već s hrvatske strane potpisanu nagodbu carska je uprava prelijepila tekst – krpicu – u kojoj se navodi da grad, luka i kotar riječki čine zasebno tijelo povezano s ugarskom krunom, a sva pitanja o zakonodavnim i upravnim odnosima trebaju se tek dogovoriti među spornim stranama. S obzirom na to da ni sljedeće dvije godine nije donesena konačna odluka, 1870. Riječki se gubernij privremeno stavlja pod mađarsku upravu. Mađari su u ovome imali i većinsku potporu riječkih gradskih elita.
Mađarskoj je riječka luka trebala za izvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvoda, pa su zbog toga ulagali u izgradnju moderne luke ispred grada i lučku infrastrukturu te konačno 1873. i željeznicom povezali grad sa širim zaleđem. Usporedo s razvojem prometa razvija se i industrijska proizvodnja: tvornica papira, tvornica duhana, ljuštionica riže, trgovački mlin za brašno, proizvodnja torpeda u ljevaonici Whitehead i mnogi drugi pogoni.
Upravo u stilu velikih europskih gradova Rijeka ubrzano izlazi iz svojih srednjovjekovnih okvira, uvelike zahvaljujući urbanističkim planovima i ostvarenjima najuspješnijeg riječkog gradonačelnika Giovannija Ciotte (1872. – 1896.). Središte grada otvara se moru, a uzduž rive grade se nove palače po uzoru na one bečke ili budimpeštanske.
U Rijeku se doseljavaju ljudi iz različitih dijelova Carstva, ali i šire. No ono što je grad činilo kozmopolitskim jest povezanost tih pridošlica i starosjedilaca. Postoje samo klasne razlike između onih bogatih i onih koji to još nisu (a možda neće ni biti). Miješani su brakovi vrlo česti, a oni rođeni u takvim obiteljima – oni su jednostavno Riječani/Fiumani, u političkom smislu često čvrsto na strani obrane autonomije grada unutar Ugarskog Kraljevstva.
Fontana cara Franje Josipa I.
Car Franjo Josip I. prvi je put posjetio Rijeku 1852., neposredno nakon revolucionarnih zbivanja 1848. Kako bi se obilježio njegov dolazak, Camera di Commercio e d’Industria predložila je izgradnju monumentalne fontane, korisne i građanima jer bi pružila opskrbu vodom u središtu grada. Prijedlog je prihvaćen 16. lipnja 1852., a u projekt su se uključili i imućniji Riječani svojim donacijama.
Inženjer Primo Adamić (sin Andrije Ljudevita) proveo je tehnička izviđanja i izradio skicu spomenika, a posebno imenovana komisija predstavila je caru album s dizajnom 7. listopada 1852. Car je dao svoje odobrenje 23. siječnja 1854., a izradu je preuzeo kipar Pietro Stefanutti. Fontana je podignuta na križanju tadašnje Via del Molo i Via del Lido (danas Ulica Ivana Zajca i Riva Boduli).
Fontana je bila visoka 6,60 m. U osmerokutnom bazenu iz lavljih je glava tekla pitka voda, a četiri atlasa nosila su kip cara Franje Josipa I., visine 1,95 m, koji je bio izrađen od kararskog mramora, dok je ostatak fontane bio od istarskog kamena. Na jednoj strani nalazio se carski orao s motom Viribus Unitis, a na drugoj riječki grb s motom Indeficienter.
Natpisi na fontani na sve četiri strane bili su:
IN MEMORIAM AUSPICATISSIMI ADVENTUS S.C.R.A. MAJESTATIS FRANCISCI JOSEPHI I.
COMMUNI UTILITATI NEC NON PORTUS DECORI CAESAREA MUNIFICENTIA SURENTIS.
MAGNANIMO PRINCIPI GRATITUDINIS NON PERITUAE MONUMENTUM.
INCOLAE GLUMINENSES OPERAM COMMERCIO E INDUSTRIAE NAVANTES DIE VII. OCTOBRIS MDCCCLII.
Svečano otvorenje fontane 23. travnja 1857. (dan prije godišnjice braka cara i njegove supruge) popratilo je mnoštvo građana. Fontana je bila ukrašena zelenilom, a svojevrsnu živu girlandu uokolo nje tvorile su djevojke iz riječkih škola, koje su se držale za ruke.
Predsjednik komore Iginio Scarpa održao je svečani govor, u kojem je zahvalio caru i nazvao događaj najvećim od vremena Karla VI. Intonirana je carska himna, a biskup Antonio Cimiotti predvodio je misu i blagoslov fontane. Završetak ceremonije obilježio je 101 pucanj iz pušaka te podjela pamfleta s tekstom:
QUANDO
NELLA SOLENNE INAUGURAZIONE
DELLA FONTANA MONUMENTALE DI FIUME
LA STATUA IN MARMO
RAPPRESENTANTE L’AUGUST IMPERATORE
FRANCESCO GIUSEPPE I.
APPARVE LA PRIMA VOLTA
ALLA VISTA DEL POPOLO
AFFOLLATO PLAUDENTE
LA CAMERA DI COMMERCIO E D’INDUSTRIA
PROMOTRICE DELL’ OPERA
A’ SUIOI CONCITTADINI
LI XXIII APRILE MDCCCLVII
QUESTA MEMORIA
DEDICAVA.
Godi o Patria ed esulta! Ecco la vera
Immagine del Sir! Nell’ almo aspetto,
Ecco, di Maestà rifulge altera,
Quanto sublime di benigno affetto!Di Lui, che padre a tante genti impera
Liete d’Austria nel nodo benedetto;
Di Lui, che saggio e forte, Europa intera
Fa d’alto plauso e riverenza oggetto;
Tu prima, o Donna de’Liburni lidi,
Riporti il vanto, che il sembiante Augusto
Per te nel marmo all’ avvenir s’ affidi:
E tu, qui a’piè dell’ augurata mole,
Dirai: „Gloria al Clemente, al Prode, al Giusto“
Finchè sorrida alle tue piagge il sole!
O svim navedenim detaljima ceremonije izvještava nas tekst Ricordo per l’inaugurazione della pubblica monumentale fontana Francesco-Giuseppina celebratasi in Fiume addì 23 Aprile 1857 u izdanju Ercola Rezze, urednika tadašnjeg riječkog lista L’eco di Fiume.
Unatoč svemu navedenome fontana je ostala na svom mjestu samo 17 godina. Na sjednici 26. veljače 1874. godine magistrat je donio odluku o njezinom uklanjanju zbog urbanističkih izmjena, odnosno širenja grada, ali i luke. Za rušenje je raspisan natječaj, a troškovi nisu smjeli prelaziti 400 forinti. Javnost je o tome bila obaviještena u listu La Bilancia 27. veljače i 9. ožujka. Još 13. lipnja 1868. u istom izvoru napominje se kako je fontana već duže vremena začepljena i da više ne ispunjava svoju namjenu niti opravdava natpis Indeficienter, koji na njoj stoji.
Iako fizički uklonjena, fontana je ostala sačuvana na fotografijama i grafičkim prikazima te slikama toga vremena. Ostao je sačuvan i kip cara, koji se nalazi u Državnom Arhivu u Rijeci kao važan svjedok povijesti Rijeke i odražava vezu umjetnosti i politike kao i promjenjive urbane strategije te potvrđuje slojevit identitet grada u 19. stoljeću.
Car i kralj Franjo Josip I. u Rijeci 1875.
Nakon obilaska Dalmacije austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. Habsburg zaplovio je jahtom Miramar iz Visa 12. svibnja 1875. praćen lijepim vremenom i dobrim vjetrom prema kvarnerskim otocima i Rijeci. U jutarnjim satima 13. svibnja uz veličanstven je doček pristao u Malom Lošinju gdje je u brodogradilištu Nikole Martinolicha nazočio porinuću tada najvećeg trgovačkog broda, jedrenjaka Imperatrice Elisabetta sagrađene za brodovlasnika Antuna Tarabocchiju.
Obišavši Cres i Krk, Miramar je uplovio u riječku luku oko 17 sati. Iako je car u Rijeci bio već dva puta – 1852. i 1869., a bit će i 1891. – uvijek je dočekan s oduševljenjem. Pripreme, prema strogom carskom protokolu trajale su mjesecima. I ovaj put se u Rijeku sjatilo mnoštvo posjetitelja i znatiželjnika, tako da danima unaprijed nije bilo slobodnog smještaja u gradu. Kako je to bila prigoda i za poslovne sastanke, došli su i brojni uzvanici predvođeni nadvojvodom Josipom te su smješteni u hotelu Europa.
Ulazak jahte u luku popraćen je topovskom paljbom, a stotine brodica okružile su carske brodove uz rivu. Prvi je na carsku jahtu stupio guverner grof Géza Szapáry u pratnji lučkog kapetana de Zambonija kako bi obavijestio Nj. V. da je sve spremno za prijem. Barkama su krenuli na ukrašenu rivu: u prvoj je bio lučki kapetan, u drugoj guverner, u trećoj car, a potom i sva ostala pratnja. Pristali su uz posebno spravljene stepenice uz molo Adamich gdje je bio postavljen osmerokutni paviljon. Tu je u ime grada cara pozdravio gradonačelnik Giovanni Ciotta. Nakon što je odzdravio, car je, uz povike oduševljenog mnoštva, prošetao kroz slavoluk prema Adamićevom trgu, gdje je bila postrojena dobrovoljna vatrogasna brigada i počasna satnija 33. pješačke pukovnije baruna Kussicha s vojnim orkestrom. Pod pljuskom cvijeća, uz gromoglasan pljesak i uzvike Eviva, Živio i Éljen car je kočijom preko obasjanog Korza prošao do guvernerove palače, u kojoj je pripremljena gala večera za 58 uglednika. Istu je večer u kazalištu za cara i uzvanike priređena opera Trubadur u izvedbi Tršćanske operne družine, a opće oduševljenje u večernjim satima izazvala je bengalska vatra na Trsatskoj gradini.
Idućeg dana, u gustom rasporedu, car je izvršio inspekciju garnizona, vojnih ustanova i pomorske akademije te primio predstavnike konzularnog zbora, nastavnog osoblja kraljevske gimnazije, općinskog školskog odbora i podružnice nacionalne banke kao i 96 građana s raznim molbama. Obišao je tvornicu duhana, parni mlin i tvornicu torpeda u kojoj ga je dočekao vlasnik i direktor Robert Whitehead. Prezentirano mu je lansiranje torpeda, a na Žurkovu detonacija mine i rušenje stijene kojom se gradio lukobran u riječkoj luci. Nakon obilaska zgrade Pomorske uprave, ureda i modelne sobe vratio se u guvernerovu palaču, gdje je priređena večera za 60 uzvanika značajnih u kulturi i gospodarstvu Rijeke i okolice. Na večeri su služene razne delicije kao jastog Belle Vue, pečena govedina na engleski, grašak na francuski način, punjene prepelice, riba na žaru, savorin, sladoled i kava.
U 20.25 bengalska svjetla su najavila odlazak Nj. V. iz rezidencije. Duž Corsa Deak i Alessandrine sve do ukrašenog kolodvora skupilo se mnoštvo ljudi, a počasna straža od 300 građana bakljama je osvjetljavala put. Car i kralj Franjo Josip napustio je Rijeku vlakom 14. svibnja 1875. oko 21 sat. Za doček u Rijeci zahvalio se guverneru Szaparyju ordenom Željezne krune i pismom u kojem kaže: Od srca želim da vrijednost Rijeke, ovog dragocjenog bisera moje mađarske krune, uvijek raste i da njegovo odano stanovništvo u potpunosti uživa u plodovima svog napornog rada i u trajnom blagostanju!
Izložba:
Dva cara ‒ jedna čaša
Državni arhiv u Rijeci
Park Nikole Hosta 2
13. 11. 2025. ‒ 31. 1. 2026.
Organizatori:
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
Državni arhiv u Rijeci
On-line izložba:
casa.ppmhp.hr
Za organizatore:
Tamara Mataija
Marcus Leideck
Autorice:
Margita Cvijetinović
Tea Perinčić
Antonella Vlaše
Lektura i prijevod na engleski:
Sandra Antulov
Grafička priprema:
Željko Maletić
Fotografije:
Arhiva PPMHP-a i Željko Maletić
Tehnički postav:
Dino Marković
Darko Takalić
Tisak:
Tiskara Igmar, Hreljin
Copyright© Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
Rijeka, 2025.
Izložba je realizirana zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
i Primorsko-goranske županije.